Čovječe gdje mi je TV

Sve se danas vrti oko te "čarobne kutije". Nemam televizor u stanu ali ipak idem u korak sa dnevnim informacijama koje se dešavaju u državi i svijetu. Nemamo salve rijaliti programa kao susjedi i more starleta koje plijene pažnju i drže okovane za televizor sveopće pučanstvo. Naša žuta štampa su naravno političari. Jer nitko ne može slagati i "dovesti vodu na svoj mlin" a da narod ostavi u toru poput ovaca. Poput Che Guevare boli me nepravda. I boli me kako nam je serviraju u paketu. A Hrvati plaču nad svojom sudbinom i kače se za ono što im je jedino preostalo. Blaženo domoljublje i patriotizam. Ljubi svoju šahovnicu i gutaj sranja. Imamo Hrvacku! Neka! Dok je ovaca bit će i Hrvata....

Mogao sam i ja biti netko tamo u državnom vrhu da sam marljivo učio i znao se pretvarati. Ovako sam samo ubogi kuhar što piše poeziju iz hobija. Nemam televizor niti ću je ikad imati. Sve dok nam se drž

avne starlete maknu iz "prime time" rasporeda te ne dođu prave silikonske "prsače" da narod pase oči dok one vrte svojim atributima.

Dok ovo pišem još jedan doktor je napustio "Ljepu Našu" i još jedna kola hitne pomoći su ostala bez liječnika. Tko će idući umrijeti?! Moramo se naučiti biti neotporni na sve osim na tajming od svake četiri godine gdje na listiću zaokružujemo "sudbonosni broj".(Naravno i dijaspora,da se niste usudili ne zaokružiti.) Al sve mi to znamo al znaju i oni da znamo. Problem je što nemamo muda. Tu je problem.

Idem opet u svoj svijet i okrećem ključ sa unutarnje strane. Čekaju me Feliks i Slaven, moji prvoborci duginih boja. Tamo mi je lijepo. Ni oni ne gledaju televizor.