Rođenje Zvrkonje
Rođenje ZVRKONJE
Kako i zbog koga sam počeo pisati blog
Ne zovem se Zvrkonja. To mi ime ne piše u osobnoj karti.
Trebam li se izražavati književno pošto sam deklarirani pjesnik i književnik? Mislim da ne treba pošto ću što zornije prikazati viđenje nekih svojih pogleda na život i svijet na način Perice Šlata ili Petra Černova kako se potpisujem kao umjetnik.
Odakle da počnem? Previše pitanja postavljam pa ćemo po redu...
Sve je počelo prije par mjeseci kad sam se zaputio u Pulu na pregled koji sam dugo ganjao da bih došao na red. Zdravstvo ko zdravstvo uvijek radi komplikacije pa tako i ovaj put. Dogovorio sam ga na nesvakidašnji način, ali sam ipak uspio doci do svoje Dotoresse. Pregled je prošao u ugodnom tonu jer je ona po prirodi vesela i komunikativna mlada osoba a i profi je u svom poslu. Tako da je uspjeh zagarantiran. Nakon pregleda čekala me bolnička posjeta na onkologiji. Od kancera na plućima je bolovala meni jedna draga osoba. Nažalost je gad bio jači od nje i tu je bitku izgubila. Ostavila je veliku prazninu među nama koji smo radili s njome i voljeli je. Bila je posebna ličnost ta naša Baba i zaslužuje svako zlatno slovo koje pišem. Da se vratim na priču dalje..
Nastavio sam u bolničkom kompleksu tražeći odjel onkologije gdje je ležala moja frendica. Na kraju hodnika onkologija nalazila se soba gdje su medicinske sestre čavrljale o špeži i ostalim nebitnim stvarima koji bi im skrenule misli na nešto veselo. Glavna sestra me uputila do sobe gdje je ležala Baba. Zadnji krevet s lijeve strane je bilo babino odmaralište. Spavala je kad sam došao. Pitao sam : "Baba dal spavaš?" Ona se blago trgnula i ugledala me. Odmah sam je izljubio. Nisam znao što bi rekao. Rak je vec metastazirao i nije bilo spasa.Ali to sam zadržao za sebe i odlučili smo se još malo lagati da će izaći kao pobjednica iz ove životne bitke. Ionako omanja žena činila se još manjom spojena na infuziju. Dočekala me sa suzama u očima od sreće. Stavio sam joj na bolnički ormarić sok i krekere koje je voljela.
" Evo ti da se malo osoliš" rekoh joj na što smo se oboje nasmijali. Ispitivala me od novom radnom mjestu na koje sam prešao ove sezone. I dala mi par korisnih savjeta.( Baba sa dva završena fakulteta kao i sa trećim životnim ipak je morala nešto znati.) Cijenio sam je jer je bila oštra na jeziku i svakome je skresala u brk šta ga ide.Već je prešla šest banki i nije ju bilo briga za tuđa mišljenja. Voljela je moju poeziju i uvijek je imala posebno objašnjenje za svaku pjesmu koju je pročitala. Sjećam se da je ovog proljeća plakala na pjesmu Križ koju smo čitali kod zajedničke prijateljice na kavi. I nije bila jedina... Uspoređivala me je sa Nietzscheom što mi je jako imponiralo jer je bio svjetski pjesnik.(iako ga nikad nisam čitao) Izuzev svega voljela me je kao i ja nju. U žaru razgovora postavila mi je jedno pitanje koje me ostavilo malo bez teksta. "A zašto nebi počeo pisati blog?" "A o čemu da pišem Baba?" Odgovorio sam. " Piši o situacijama na poslu", našalila se."To je tema o kojoj bi bilo materijala na pretek za pisanje na što smo se oboje nasmijali. Stavila mi je bubu u uho i to je bilo dovoljno. U svega pet minuta se sveo razgovor jer me je simpatično otjerala iz sobe. Sve previše ju je umaralo. Kancer je uzimao sve više danka. Izljubili smo se za kraj. Pa sam se vratio sa ulaza da je još jednom poljubim. Znao sam da je više neću vidjeti živu. Baba ovaj blog posvećujem tebi vragolasti moj anđele. Znam da me sad gledaš sa neba i smiješ se slaveći još jedan svoj trijumf.